'Woke' Willy Wonka: Kontroverza Roalda Dahla, objašnjeno

Klasične dječje knjige koje je napisao Roald Dahl, kao npr Charlie i tvornica čokolade i Matilda, se prepisuju kako bi se uklonio potencijalno uvredljiv jezik, što je potez koji je uvrijedio čitaoce širom interneta.

Promjene su izvršili izdavač, Puffin, i Roald Dahl Story Company, koja je sada u vlasništvu Netflixa; streaming gigant stekla je književno imanje 2021 za prijavljenu milijardu dolara, i planiraju koristiti Dahlove priče kao lansirnu platformu za “stvaranje jedinstvenog svemira kroz animirane i akcijske filmove i TV, izdavaštvo, igre, impresivna iskustva, pozorište uživo, potrošačke proizvode i još mnogo toga.”

Šta se promenilo?

Osetljivi čitaoci su prečešljali Dahlova dela i zagladili ivice ozloglašenog oštrog, šiljastog autora, uklanjajući reči i dodajući čitave pasuse; Augustus Gloop više nije "debeo", on je "ogroman" (još uvijek izgleda nekako zao, ali ok), dok gđa Twit iz The Tweets nije više „ružan“, samo „zverski“.

Svaki roditelj koji je čitao Dahlove knjige svojoj djeci zna da se među ovim divnim pričama nalaze poremećene tirade, poput žileta skrivenih unutar sočne čokoladice. Dahl je tako neponovljiv, divlje maštovit pisac koji, ponekad, uvrnuto laprda u kojima radosno debeo sramoti djecu, ili vezuje fizičku ljepotu direktno sa vrlinom.

Neke od promjena riječi, međutim, izgleda da nemaju mnogo smisla. Riječi “crni” i “bijeli” su uklonjene; BFG više ne nosi crni ogrtač, iz nekog razloga, i likovi više ne postaju "bijeli od straha", objavio je Daily Telegraph.

Kada Matilda, mladi genije, otkrije svoju strast za čitanjem, više nije izgubljena u pisanju Josepha Conrada i Rudyarda Kiplinga; njih dvojicu su zamijenili Jane Austen i John Steinbeck.

Na Twitteru, komentatori su kritizirali promjene u Dahlovim knjigama kao “probudio” i „apsurdno”. Urednica za umjetnost i zabavu Daily Telegrapha Anita Singh napisala je: „Ono što me nervira u vezi s promjenama Roalda Dahla je koliko su glupi. Zabrana riječi 'debeo', ali zadržavanje u ostatku opisa u kojem je Augustus Gloop očito debeo.”

Autor Salman Rushdie je napisao: „Roald Dahl nije bio anđeo, ali ovo je apsurdna cenzura. Puffin Books i Dahl imanje treba da se srame.”

Politički karikaturista Matt Bors osudio je izmjene kao "patetične i sramotne stvari koje se ne mogu podržati u vrijeme masovnih cenzurnih zabrana knjiga".

Nije bilo podjele između desničara i naprednjaka; ogromna većina kritičara izrazila je zabrinutost da će Dahlove montaže stvoriti presedan, gdje se djela mogu mijenjati kao odgovor na kulturnu klimu koja se stalno mijenja.

Ovo nije prvi put da se Dahlove priče uređuju kako bi se uklonio uvredljivi materijal; legendarni pjevajući, plesni Oompa-Loompas iz Wonkine tvornice čokolade izvorno su bili opisani kao afrički Pigmejci, kojeg je Wonka "prokrijumčario" iz Afrike u sanducima. U reviziji knjige iz 1973. Dahl je prepisao Oompa-Loompas kao fantastična stvorenja, slična piksijima ili patuljcima.

Ništa nije izgubljeno u ovoj promjeni, osim rasističke karikature, iako je primjetno da je sam Dahl izabrao da izvrši uređivanje. Nije to bio prvi put da je autor razotkrio svoju netrpeljivost; Dahl je također bio dubok antisemit i bio je poznat po šokantnim antisemitskim izjavama. Dahlova porodica se izvinila u ime autora 2020.

Uz sve svoje mane, Dahl je briljirao u pisanju izopačenih ličnosti koje su strašni uzori, ali duboko uvjerljivi likovi.

Dahlove sablasne priče prepune su uvredljivih, omraženih odraslih koji hvataju ranjivu djecu; oštre ivice su bitan dio iskustva. Prilikom ponovnog čitanja Charlie i tvornica čokolade, očigledno je da nešto nije u redu sa Willy Wonka; čini se da namerno gura ovu decu u iskušenje, radi sopstvene zabave.

Dahlova fiksacija na kažnjavanje djece u njegovoj priči za zločine “žvakaće gume”, “debelosti” i “gledanja televizije” nevjerovatno otkriva, ne samo o Dahlovim ličnim patologijama, već i o hladnom, nemilosrdnom okruženju u kojem je odrastao.

Priča o Wonkinoj fabrici čokolade je bezvremenska, ali mnogi elementi su gadno starili, jer je knjiga proizvod drugog vremena; ne bi li ova djela trebala ostati netaknuta, da bismo shvatili koliko su se stvari promijenile?

Ako izdavači žele da izglade sve grube ivice klasičnih priča, mogli bismo da prepustimo pisanje beletristike AI muljastim robotima i završimo s tim. Na kraju krajeva, nema opasnosti u dopuštanju starim pričama da loše stare; stalno se rađaju nove priče koje odražavaju progresivne vrijednosti i podrivaju štetne trope; današnji kosmički horor prožet je egzistencijalnim strahom od HP Lovecrafta, bez bijesnog rasizma.

Treba napomenuti da čistka osjetljivosti na Dahlova djela nije nastala kao odgovor na kampanju koja je zahtijevala ljubaznijeg, nježnijeg Roalda Dahla. Ovo je bila poslovna odluka, pokušaj da se Dahlov rad održi dopadljivim za široku publiku, slučaj davanja prioriteta profitu nad umjetničkim integritetom, vjerovatno da bi Netflixov kinematografski univerzum mogao procvjetati, bez otuđenja potencijalnih kupaca.

Ovo je bila pijaca na djelu, a ne "buđene pahulje".

Na kraju krajeva, današnja djeca se suočavaju s haotičnim medijskim pejzažom daleko problematičnijim od Dahlovih perverznih opsesija; TikTok povraća klipove Andrewa Tatea, radikaliziranje 11-godišnjaka u mizoginike, a YouTube se širi noćno more gorivo po satima.

Upozorenje o sadržaju na početku Dahlovih knjiga sigurno bi bilo dovoljno, kao što je to slučaj sa uvredljivim Diznijevim crtanim filmovima; ako su djeca dovoljno stara da čitaju i uživaju u Dahlovim pričama, dovoljno su stara da razumiju kontekst.